Offline život

Hmm da! Neki dan, nakon previše mjeseci otvorih laptop s namjerom da napišem post. U posljednjih par mjeseci skupljala sam ideje i bila brutalno kreativna, no nedostatak vremena i nešto što se zove stvarni život pomrsili su moje planove. Od kako me nije bilo u online svijetu dobila sam puno poruka na društvenim mrežama. Oni koju su pratili moj blog bili su zakinuti za moje pametne riječi (smijeh) iz prostog razloga – trebalo mi je odmora. 

Smatram da u svakom poslu, hobiju ili čemu god, dolazi do granice kad više ne možeš. Prednost kod pisanja bloga i bilo kakvog hobija je što jednostavno možeš nestati. Moj blogerski put započeo je prije gotovo dvije godine. Sjećam se koliko sam bila uzbuđena i sretna što ću raditi nešto što volim. Ipak, to što volim ne donosi mi prihode, a guzicu treba zadovoljiti. Naš posao mi je uvijek bio prioritet, čak i ako je to značilo da se odričem nečega što volim. Doduše, nisam odustala od svog bloga. Iznenadilo me kad sam vidjela statistiku. Unatoč mojoj neaktivnosti ljudi su i dalje tu. Pa onda mora da nešto dobro radim? Što me vratilo nazad? Nedavno sam čula top rečenicu – nemoj čekati da se nešto samo od sebe dogodi, moraš raditi da bi se to i dogodilo. Mislim, čula sam ovu rečenicu stotisućapetsto puta. Sad sam ju prvi put shvatila i doslovno me otpuhala. Ne znam, valjda sam čekala da se post sam napiše i objavi. Drugog objašnjenja za sebe nemam! Sve što mi je prolazilo kroz glavu sjelo je na mjesto. Kad realno pogledaš, ok, moraš raditi da bi zadovoljio egzistencijalne potrebe. No što kad ti, kao meni, posao postane glavni dio života i zaboraviš na ono što ispunjuje svaki atom tvog tijela?

Naravno, bila bih luda kad bi rekla da mi je bilo loše. Dapače, posvetila sam se bitnim ljudima, mojim ljudima, ljubavi i svemu na što često zaboravljamo. Uz sve to, malo čudo je ušetalo u naš život, i dobar dio krivnje za moju neaktivnosti preuzima upravo on. Pronašli smo prije osam mjeseci ovog eminentnog gosipodina sa slike, ispred našeg kafića. I naravno, udomili ga. Iako sam o njemu već pisala na društvenim mrežama, iako sad skrećem s teme, moram podijeliti par riječi s vama baš o udomljavanju. Nećete pogriješiti ako udomite nekog lutalicu, ili psa iz azila. Smatram da svi psi, nebitno jesu li ”original” ili ne, mogu pružiti toliko ljubavi i sreće da je to čudo. Ali ovi miševi, koje nitko neće, pa ti će svemir svoj podrediti vama. Nisam bila spremna na psa, jednostavno nisam stizala od raznih obaveza imati uopće psa. Ipak, kad je došao, svim silama sam se potrudila da mi ne bude obaveza. I nije, stvarno nije. Uživam provoditi vrijeme s njim, zbog njega sam pet puta dnevno u šetnji, na zraku, s njim nikad nije dosadno. I naravno, količina sreće kad nas ugleda na vratima jednostavno je nemjerljiva. U svakom slučaju, sreća je neopisiva!

Kad sve zbrojim i oduzmem, definitivno mi je trebao predah. Od interneta, bloga, čak ponekad i društvenih mreža. Ma od ljudi, eto. Na kraju, topla preporuka svima, čime god se bavili, što god radili. Bolje je pustiti neke stvari nego dopustiti sebi da pregoriš. Poučena iskustvom, bolje se povući nego forsirati. Gledajući sad ovaj tekst, vrati me na početak i pisanje mog prvog teksta. Hrpa riječi koje možda nemaju smisla, a opet meni su sve na svijetu. Vodim svoj blog, ne zbog drugih, već zbog sebe. Ovo je moje mjesto, moj identitet, moje mjesto pod suncem. I napravila sam predah od riječi i tekstova, kako bi se vratila još bolja.

Sad kad sam ispisala sve što sam imala, želim vam najugodniju nedjelju, čitamo se uskoro 🙂