Let bez granica

Kako znam da kasnim s objavom? Podsjete me moji ČČ (čudesni čitatelji). Tako vas od sad zovem. Jer stvarno jeste čudesni. Zbog ČČ i pišem, zbog njih volju u najgorem danu izvučem iz pete. Iako posljednjih par postova zapravo ništa nisam pisala, ČČ i dalje su tu. Pa hvala vam do čudesnosti ❤️

Danas donosim jednu sretnu vijest, položila Mirma ispit iz psihologije 🎉.. naravnoo, iza svake dobre vijesti ide jedna loša. Uspjela sam dobiti i kaznu za parkiranje. Tako to ide kad ti je glava na ramenima a misli negdje daleko. Misli su mi se vratile u vjerojatno najgore razdoblje u životu. Prije samo nekoliko godina bila sam potpuno izgubljena u vremenu i prostoru. Nakon teškog i mukotrpnog prekida s tadašnjim dečkom, prekinula sam i s pravnim fakultetom. Vratila sam se doma, stvari iz kofera složila u ormar i to je bilo to. Sjećam se osjećaja nemoći, tuge, bijesa i olakšanja. Sve u jednom. Nisam znala što dalje a kamoli kako. Završena gimnazija nije mi puno pomogla u tom trenutku. Nisam znala ništa raditi, jer moje je bilo da učim. Našla sam se ispred ponora. Skakutala po rubu, igrajući se svojim vlastitim životom. Bez ideje i cilja. Bez ičega. Potpuno sama. Ta agonija trajala je nekoliko mjeseci. Nitko me nije dirao. Bila sam razočarana u sebe, strašno. Kad navikneš sebe i ostale oko sebe na uspjeh, teško podnosiš neuspjeh. Tada me mama, moja najbolja prijateljica, oslonac, podrška, cijeli svijet, vratila u svijet kojeg sam napustila. Možda fizički jesam hodala ovom zemljom, no glava je bila dva metra ispod nje. Nisam maštala, nisam se nadala. Čak nisam ni pokušala promijeniti stanje u kojem se nalazim. U to vrijeme mama je kupila portal i natjerala me da radim posao za kojeg sam govorila kako ga nikad neću raditi.

Nikad ne reci nikad!

Da skratim priču, to je bio potez života! Nakon toga shvatila sam puno stvari. Kad imaš 21 godinu, radiš, ne studiraš i shvatiš koliko je život težak kad ustaješ u 7 ujutro na teren. Poželiš zagrliti knjigu i reći joj da ju voliš najviše na svijetu. Poželiš ne osjetiti više nikad taj osjećaj nemoći. Upravo to me naučilo koliko je bitno u životu ne odustajati. Borba je svakodnevna, ona je sastavni dio svakog života. Ipak smo samo živa bića. Kad vidim koliko sam sretna danas, unatoč tome što radim i studiram, što sam prijateljica, djevojka, sestra, kćer, unuka. Danas ću za sve naći vremena, kad ga najmanje imam. U to vrijeme, nisam imala volje unatoč svom vremenu ovoga svijeta. Ono što vam ponavljam i uvijek ću – samo naprijed! Ne postoji toliko padova koliko ima uspona. Kad padaš, padaš na tlo. Kad se dižeš letiš u visine. A svi znamo da visinama nema kraja! 🙂

Zato sam danas posebno sretna i ponosna. Ponosna na svoj vlastiti napredak, na sve što sam postigla i što ću postići. Ponosna na svoju glavu, na vedar duh i sve one koji su tu, kraj mene. U dobru i zlu! 🙂